Andrijana Jović je ispričala da je kao tehnička sekretarica radila u kabinetu Ministarstva rada i socijalne politike Federacije kada je ministar bio optuženi Jelečević, da su njeni poslovi bili uobičajeni, navodeći da je donosila akte na potpis, ugovarala sastanke i vodila po potrebi neke evidencije.

Jović je objasnila da je Ministarstvo rada i socijalne politike po oblastima podijeljeno na sektore kojima su rukovodili pomoćnici ministra, a da u okviru sektora postoje odsjeci. Objasnila je kako je u Ministarstvo svakodnevno iz pisarnice donošena pošta, te da je ona otvarala poštu, koju bi Jelečević nakon pregledanja signirao sektorima.

Kada je riječ o unutrašnjoj pošti, kako je objasnila Jović, uvijek je morala biti parafirana od ovlaštene osobe iz sektora kada bi se slala Jelečeviću, za šta je ona imala upute.

“‘Nijedan akt mi nemoj donijeti na potpis ako nije parafiran’”, navela je Jović uputu za postupanje, napomenuvši kako je jedan primjerak uvijek išao u arhivu, te da se pošta koja nije parafirana vraćala u sektor.

Objasnila je kako su svi sektori imali klasifikacije, što je podrazumijevalo određene brojeve.

Jović je tokom unakrsnog ispitivanja tužioca Hrvoja Čabrajića rekla da je bila angažovana u Ministarstvu od juna 2007. do 31. augusta 2010. godine, te da nije bila državni službenik nego namještenik.

Upitana o odluci kojom je 150.000 maraka dodijeljeno Savezu invalida Federacije 2010. godine, Jović je odgovorila da se ne sjeća nijedne konkretne odluke. Dalje je objasnila da se za vrijeme kada nije bila na poslu, poštovala ista procedura.

Optužnica tereti Jelečevića da je 2010. donio odluku kojom je Savezu osoba s invaliditetom Federacije odobrio 150.000 maraka za sufinansiranje nastavka izgradnje fabrike iako je znao da ona nije ni započeta. Navodi se da je uplaćena sredstva Savez nenamjenski utrošio.

Ivo Jelušić je ispričao da je od trećeg mjeseca 2009. radio kao savjetnik ministru Jelečeviću za rad i zapošljavanje, te da su pored njega bila još tri savjetnika. Posao mu je, kako je naveo, bio da učestvuje u kolegijima, gdje se raspravljalo o određenim pitanjima i njihovoj realizaciji, dodavši kako su se kolegiji održavali svakog utorka između osam i pola devet ujutro.

Jelušić je objasnio kako su savjetnici bili spona između ministra i sektora. Kazao je da su pomoćnici ministra signirane akte prosljeđvali u odsjeke, tražeći relevantne podatke kako bi parafirali odluke. Plaćanje se vršilo i kontrolisalo preko sektora za finansije, objasnio je svjedok.

Na pitanje tužioca Čabrajića, svjedok je objasnio kako je odluke donosio ministar, ali da su one bile pripremljene u sektorima, kao i da je ministar odgovarao za zakonitost rada. Jelušić je rekao da se sjeća odluke iz 2010. godine o dodjeli sredstava Savezu invalida Federacije, navodeći kako je “donesena na temelju proračuna Vlade Federacije, a Ministarstvu je naloženo da provede odluku”. Dodao je kako je za provođenje ove odluke bilo zaduženo i Ministarstvo finansija Federacije BiH.

Na dodatno pitanje Nermina Mulalića, branioca optuženog, Jelušić je objasnio da je procedura bila da svi koji se u Ministarstvu nisu slagali s odlukama koje su se pravile o tome trebali napraviti službenu zabilješku i staviti u akte, te usmeno obavijestiti ministra.

Odlukom Sudskog vijeća suđenje će biti nastavljeno kada vještak Odbrane izradi finansijski nalaz i mišljenje.